Pjesnik mandoline, snažni umjetnik, neugasli entuzijast, pravi ratnik među glazbenicima
Samo su neki od epiteta kojima je opisivan Marin Katunarić. Glazbeni pedagog, dirigent, zborovođa, skladatelj, klapski voditelj; gotovo nema područja glazbenog života kojeg se Katunarić nije dotaknuo i u njemu ostavio svoj trag.
Kao izvrstan pedagog, otkrio je mnoštvo talentirane djece i mladih, usmjerivši ih u daljnje glazbeno obrazovanje. Bio je osobit čuvar i promicatelj glazbenog amaterizma, posebnog po vrlo visokoj razini spremnosti kojoj je Katunarić težio. Za svoje iznimne doprinose pedagoškom i umjetničkom djelovanju dobio je Zlatni Grb grada Splita 1994. godine. Ipak, za mandoliniste Katunarić je najpoznatiji kao otac hrvatske mandoline.
Marin Katunarić rođen je 29. prosinca 1938. godine u Splitu, u radničkoj obitelji. Sa samo pet godina ostaje bez oca. Od djetinjstva pjeva u zboru, privatno uči svirati gitaru i violinu, a u Gradskoj glazbi Split svira flautu i hornu. Upisuje brodograđevnu školu, koju završava 1955. godine. Sljedeće četiri godine radi kao majstor u splitskom brodogradilištu. Srednju glazbenu školu (smjer fagot) upisuje 1957. godine, a 1958. se prebacuje na teorijsko-nastavnički odjel i kontrabas. Školu završava 1963., a iste godine se zapošljava kao nastavnik glazbene kulture 1963. godine u Osnovnoj školi Bruno Ivanović.
Kao nastavnik glazbene kulture, želio je da što više djece otkrije radost muziciranja. Kako bi ostvario svoj cilj, pri školi osniva Mandolinski orkestar OŠ Bruno Ivanović. Zadaća orkestra bila je ,,da se kod učenika razvija umjetnički doživljaj, da se prevaziđu okviri školskog programa, i da se učenici osposobe za samostalne nastupe’’.
Katunarić je djelovao i kao voditelj ansambla KUD-a Jedinstvo, Filip Dević i Brodosplit. S Mandolinskim Solistima pri RKUD Udarnik nastupio je čak tri puta na Hvarskim ljetnim priredbama.
Zbog okupljanja djece i mladeži dolazi pod povećalo tadašnje vlasti, te je gotovo 20. godina proveo nezaposlen. Nepovoljne prilike u kojima se našao prisilile su ga da iz Splita ode u Zagreb. Tamo pri Funkcionalnoj glazbenoj školi (današnje GU Elly Bašić) osniva odsjek za gitaru.
Potaknut plodnim glazbenim tlom na koje je naišao u Zagrebu, Katunarić se vraća u Split, gdje se fokusira na promicanje mandoline. Kako govori Buble, Katunarić je djelovao u doba ,,osiromašene mandolinističke kulture”. U svom stručnom prilogu kaseti simboličnog naziva Proljeće, Buble hvali pionirski pothvat Katunarića da s Mandolinskim solistima (glazbenicima amaterima) snimi neka od najvažnijih ostvarenja ozbiljne glazbe pisane za mandolinu. Na kaseti su se osim djela za mandolinu poput Beethovenove Sonatine u C-duru, našle i transkripcije, koje je načinio sam Katunarić. Interpretaciju djela Buble opisuje kao ,,za amaterske domete naglašeno kvalitetnu’’.
1988. godine Marin Katunarić osniva školu mandoline pri Centru za kulturu RS Đuro Salaj, koja se kasnije premješta u samostan Srca Isusova na Manušu. Iz te škole razvilo se Gradsko mandolinsko društvo Sanctus Domnio, čiji je Katunarić utemeljitelj i prvi voditelj.
Katunarićeva misija okupljanja i obrazovanja mladih, uzdizanje mandoline na najviše umjetničke razine i očuvanje kulturne baštine i dalje živi među članovima Sanctusa Domnio, koji su svi od reda, na indirektan ili direktan način, Katunarićevi učenici.
Katunarić je, osim kao voditelj i pedagog, djelovao i kao skladatelj. Katunarićevo stvaralaštvo čini 10 skladbi napisane za mandolinske orkestre. Posebno se ističe Poema Libertas, napisana povodom turneje GMD Sanctus Domnio u Austriji 1992. godine. Od skladateljskog opusa treba izdvojiti i skladbu Aleluja za dječji zbor, gudače i mandolinski orkestar, napisanu za proslavu Dana škole i obljetnice Josipa Hatzea te izvedenu u HNK Split 1996. godine. Katunarić je ostavio i 58 transkripcija za mandolinski orkestar i mandolinske ansamble, kao i transkripcije za tamburaške i puhačke orkestre, te obrade klapskih pjesama.
Tanja Puharić
Magistarski rad
Pedgoška uloga amaterskih mandolinskih društava u Hrvatskoj
